Glavna

Neda Arnerić nakon 15 godina govori za "Avaz": Fali mi moje Sarajevo

Neda Arnerić (59) punih 15 godina nije govorila za bh. medije. Jedna od najvećih zvijezda kinematografije bivše države, kako je rekla u ekskluzivnom intervjuu za "Dnevni avaz", oglasila se kod nas posljednji put kada je sa monodramom "Jovana od metroa" gostovala u Sarajevu.

 

- "Jovana od metroa" izvedena je ne neki način u ime izvinjenja Sarajevu zbog svega što se desilo. To je bila 1997. Sjećam se da toliko intervjua nisam dala valjda u deset godina. Zato što je to bila prva predstava iz Srbije koja je gostovala u Sarajevu i valjda zato što je ta tema bila bolna, ratna i zato što je to, sve u svemu, bila jedna lijepa predstava. Vremena su još bila, onako, delikatna. Željela sam da se napravi predstava kako bih dala svoj doprinos izvinjenu, pokajanju vezano za Sarajevo - kazala je Arnerić u telefonskom razgovoru za "Dnevni avaz" iz svog beogradskog doma.

Malo luksuza

Kod nas je tek bio stao rat.

- Znam, sve ja znam o mom Sarajevu. Imam tamo prijatelje, čujemo se s vremena na vrijeme. Ali, eto, put me nešto ne nanosi, a voljela bih da dođem.

Kada smo Vas pozvali (srijeda) da dogovorimo intervju, kazali ste da smo Vas uhvatili u posljednjem momentu. Zašto?

- Odoh prekosutra, barem na jedno mjesec. Idem malo da se muvam po svijetu. Volim strašno planinu. Idem prvo malo u Alpe pa onda u moju cjeloživotnu ljubav Rovinj. I onda, kasnije, ko zna gdje. Volim da dijelim ljeto na etape. Malo se vratim u Beograd pa onda opet nekuda. 

Imate taj luksuz da ljeto možete sebi rasporediti onako kako Vi želite.

- E, pa nije uvijek bilo tako. Treba to zaslužiti. Nekada sam sjedila u Beogradu i zbog predstava i zbog snimanja... E pa sada malo luksuza za sebe.

Ono po čemu Vas u posljednje vrijeme publika u BiH pamti je srbijanska verzija TV serije "Naša mala klinika". 

- Znam da se to emitiralo na OBN-u. Meni je ta serija užasno draga, zato što sam se prvi put oprobala u sitkomu. Mislila sam da je to malo ispod časti jednog ozbiljnog glumca, kada ono ispade da je to teži posao nego igrati Hamleta. Bilo mi je veoma prijatno na snimanju, jer je ekipa dobra. Volim što sam i to probala u životu i što umijem.

Šta sada radite?

- Nažalost, ne mnogo toga. Prošle godine sam na Filmskom festivalu u Nišu dobila nagradu "Pavle Vujsić" za životno djelo i rekla sam: "Znači, sada me čeka pauza od dvije godine." Kad god sam dobila neku ozbiljnu nagradu, nailazila je neka pauza u mom poslu, što nije ni loše. Igram stare predstave, ali nisam imala nijednu premijeru u ovoj godini. I to mi je jedino žao. Ali, ovdje su veoma pooštrili kriterije za budžetsko izdvajanje za kulturu, kao i svuda.

Mila prijateljica

Maloprije smo spomenuli Sarajevo. Jeste li nakon 1997. dolazili?

- Da, jesam, nekoliko puta sam dolazila i vidjela svoje prijatelje. Prvo sam ja ostarila, sve se mijenja, ali nije mi to ono Sarajevo iz vremena kada sam odlazila u njega da podignem moral, kada mi je ovdje bilo mnogo teško. Toga više nema. Ali, toga više nema nigdje na planeti. Vodi se neki brzi život, kompjuteri, internet... Pare, pare... Jure se pare da bi se preživjelo. Onaj ko ih ima mnogo, juri da ima još više. Stigla su vremena koja meni ne odgovaraju.

Ipak, kada dođete u Sarajevo, s kojim se prijateljima susretnete, na koja mjesta odlazite?

- U Sarajevu mi je najvažnija moja mila prijateljica i kolegica Emina Muftić. Ima tu mnogo ljudi, a Eminu sam spomenula, jer me najviše vezuje za Sarajevo.

Sjećate li se nekadašnjih druženja?

- Nekada sam se družila prije svega sa mnogo sarajevskih slikara. U to vrijeme imala sam dosta uspješnu galeriju i često sam izlagala sarajevske slikare. Tako da sam se družila sa Safetom Zecom, Mersadom Berberom, Mujezinovićem... Oni bi me, onda, izvodili, a obavezna bi bila i Baščaršija.

Je li Vaš posao sa slikama i umjetninama zamrznut?

- Galerija se, nažalost, 1999. zatvorila. Bio je to prevelik posao za mene, a teška vremena. Vjerujem u sudbinu, vjerujem da se neko gore brine o nama i prepustila sam se. I od kada sam se prepustila, sve ide manje-više dobro. Na neki način sam ponovo vezana za umjetnost tako što sam postala umjetnički direktor pri Fabrici cigareta "Philip Morris International", koja je izdvojila novac za najveći evropski konkurs iz oblasti likovne umjetnosti za mlade. Svake godine se prijavi više od hiljadu autora i prave se izložbe u Nišu, Beogradu i Novom Sadu. Moja ideja je da od sljedeće godine konkurs postane regionalni. Kao kada sam nekad imala galeriju. Jer, moja galerija se otvorila 1981. u Beogradu s idejom da izlaže slikare isključivo iz drugih sredina. Sada su u pitanju umjetnici do 35 godina i voljela bih da se priča proširi na cijeli region, da dođu mladi iz Bosne, Makedonije... Priznajem, vezana sam uz Jugoslaviju i uvijek ću biti, jer sam najljepši i najveći dio života provela u toj zemlji. 

Jeste li jugonostalgičar?

- Malo mi se izlizala ta riječ, mrzim da je koristim. Volim Jugoslaviju i uvijek ću o njoj najljepše govoriti, jer je to bilo vrijeme u kojem je meni bilo dobro, a mislim i drugima.

Šta se kod Vas dešava kada je film u pitanju?

- Nisam snimila film već tri godine. Koliko vidim, a pratim domaću kinematografiju, nema baš ni uloge za mene. Mladi glumci mnogo snimaju, jer su u pitanju reditelji koje tište tematike mladosti. Odigram po neku mamu... Ali, znam šta je u pitanju. Mladi reditelji imaju više petlje da kucaju na vrata za novac, dok je ljude poput Lordana Zafranovića, Karanovića, sramota da jure okolo novac. A ako se oslone samo na fond ministarstava, to je ništa, tek da započnete projekt. Teška su vremena za film, jer je film veoma skupa igračka.

Prvi film "San" Neda je snimila 1966. godine

Pratite li bh. kinematografiju, imamo Oskara, Zlatnog medvjeda...?

- Da, imali ste veliki proboj i ja čestitam svima onima koji su izveli bosansku kinematografiju iz granica.

Jeste li još član Demokratske stranke?

- Jesam, pasivni sam član.

Kako ste podnijeli poraz na predsjedničkim izborima u Srbiji?

- Nisam to doživjela lično, u pitanju je neki veliki problem u ovoj zemlji. U politiku sam se uplela dosta naivno i dosta grlom u jagode. To su bila vremena kada samo mi dizali revoluciju s Đinđićem na čelu protiv Miloševića. I tada je to imalo nekog smisla, da se svako pozabavi malo politikom ne bismo li ta vremena što prije za sobom ostavili. Kada je Zoran Đindić ubijen, odjednom više ne vidim nekoga ko bi mogao da povede Srbiju u prvcu u kojem je on želio da je vodi. I tako, mic po mic, ohladila sam se od politike. Prepustila sam to profesionalcima, neka se batrgaju sami, mi građani smo pomogli kada je trebalo da se diže revolucija.

Moje želje

Da se, ipak, vratimo filmu. Za mnoge ste na ovim prostorima bili seks-simbol. Kako danas gledate na erotske scene koje ste snimili?

- I nema ih tako mnogo. Više se priča nego što ih ima. Danas, kada vidim obnažene, mlade, lijepe glumice, ja kažem: "Bravo, svaka čast." Nekoliko takvih filmova koje sam radila zahtijevalo je od mene, kao glumice, da izvršim svoju obavezu prema scenariju i rediteljskim zamislima. I nisam od toga pravila bauk. Veliki sam profesionalac, počela sam raditi sa 13 godina tako da za mene dođe na isto skinuti se ili preplivati rijeku.

Kada bi danas bilo takvih ponuda, kako biste odgovorili na njih?

- Taman posla! U ovim godinama pokrivam i koljena. Neukusno je da žena od skoro šezdeset ide u miniću, osim ako nema izuzetno dobre noge.

U filmu "Ispravi se, Delfina" sa Stoletom Aranđelovićem  (1977.)

Daleko sam od toga da Vam laskam, ali zaista sjajno izgledate.

- Ja se osjećam stvarno mlado. Osjećam se kao da imam 20 godina. Tako ću se, vjerovatno, osjećati dok sam živa, jer vidim da ljudi kroz život, ustvari, ne stare mentalno, oni samo postaju mudriji ili gluplji. 

Živjeli ste burno, sve ste probali. Postoji li, ipak, nešto zbog čega se kajete?

- Izvinjavam se, na to pitanje nikada ne znam da odgovorim. Ko zna šta bi bilo da je bilo. Vjerujem da duša ne može nestati, ona će se u nešto drugo uvući. Ne vjerujem u reinkarnaciju, ali osjećam da duša ne može nestati.

Kada ćete ponovo u Sarajevo?

- Kad god me put navede. A u mom životu se uvijek sve događa veoma iznenadno i neplanirano tako da vjerujem da ću doći i do Sarajeva. Teba samo da želim dovoljno. To sam shvatila. Kada nešto mnogo želim, to se i desi.

Želite li poručiti nešto na kraju intervjua?

- Ništa, osim - fali mi Sarajevo! 

U politiku sam se uplela dosta naivno i grlom u jagode

Muž i najdraži prijatelj

U braku ste s doktorom Miletom Mešterovićem. Niste od onih glumica koje su se udavale i razvodile. 

- Ja sam u drugom braku, ali prvi ne računam, jer je bio djevojački i trajao je dvije godine. U braku sam već 32 godine. Milena Dravić i ja se držimo. I držimo svoje muževe za najdraže prijatelje.

Ovdje svaka druga žena ima nešto vještačko

Kako komentirate trend plastičnih operacija?

- U, bljak! Strašno! To nigdje nisam vidjela po svijetu, a dosta putujem. Vjerujte mi da toliko silikonskih grudi nisam vidjela ni na ljetovanjima u inozemstvu, ni na zimovanjima po raznim spa centrima, kao ovdje. To ne postoji. Da ne govorim usta, pa sve djevojke liče jedna na drugu. Užasavam se toga. Ovdje svaka druga žena ima nešto vještačko. Dobro, to su, valjda, kompleksi malih država, koje su se dočepale malo duha Evrope. Samo su ga pogrešno protumačili.

Običan sam član Demokratske stranke

Mnogi su se iznenadili što je Demokratska stranka izgubila pozicije koje je imala u Srbiji?

- Mislim da je dobro što se ovo desilo. Moramo se malo prodrmati. I moja stranka se malo uspavala samim tim što je za predsjednika države postavljen čovjek koji je ostao i predsjednik stranke. Onda se ne može držati stranka pod kontrolom. To je moje razmišljanje, razmišljanje jednog običnog člana. Imamo potencijala među ljudima, najviše u Srbiji, ali eto, malo su ovog puta zakazali tzv. razočarani intelektualci. Ali, ja to ne podržavam, tako ćemo sve morati ispočetka. Nadam se da će ovaj vakuum koji je nastao, što kraće trajati i da ćemo mi ipak jednog dana biti normalna država.