Glavna

Vlado Azinović, jedan od vodećih eksperata za terorizam: BiH je dugo žrtva terorizma

Nakon knjige "Al Kaida u BiH - mit ili stvarnost", Vlado Azinović se pozicionirao kao zasigurno jedan od vodećih eksperata za terorizam na Balkanu. Azinović je dugo godina bio novinar Radija Slobodna Evropa, a onda je novinarsku karijeru zamijenio akademskom. Profesor je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, gdje mu je početkom ove sedmice promovirana još jedna knjiga "Uvod u studije terorizma". 

Imamo iskustva

U intervjuu za "Dnevni avaz" Azinović govori o fenomenu terorizma te predrasudama, ali i o zabludama koje se vežu za tu pošast.

Otkud Vaš interes za terorizam? Je li ta pošast realni problem, odnosno prijetnja BiH?

- Radi se o zanimljivom i kompleksnom fenomenu koji pokušavam bolje razumjeti. Taj interes je bio izvorno potaknut napadima na Njujork i Vašington 11. septembra 2001. godine i za mene iznenadnim dovođenjem Bosne i Hercegovine u vezu s ideologijom i operativnim strukturama koje su stajale iza tih napada. 

U to vrijeme terorizam je bio jedna od istraživačkih tema kojima sam se bavio kao novinar Radija Slobodna Evropa, a interes za ovaj fenomen kasnije je prerastao u centralnu temu mog akademskog zanimanja.  

Do kakvih ste saznanja došli tokom istraživanja?

- Mislim da je važno podsjetiti da su se terorizmom, u različitim historijskim i političkim kontekstima, koristile različite ideološke, religijske, etničke i rasne skupine kroz povijest i da nijedna ne može na njega polagati isključivo "vlasničko pravo". Jednostavno, radi se o vrlo djelotvornoj taktici koja za relativno malo novca, onima koji se njome koriste, može donijeti važnu korist. 

Kao ilustraciju obično navodim upravo primjer napada na Njujork i Vašington, za čiju je pripremu, prema nekim procjenama, potrošeno oko 250.000 dolara. Obim materijalne štete koja je njima pričinjena višestruko je veći. Gubitak ljudskih života i količinu straha koji su njima proizvedeni nemoguće je iskazati u materijalnoj vrijednosti. 

Uz to, procjenjuje se da su troškovi američkih invazija i jačanja sigurnosnih struktura u SAD-u, a koji su uslijedili nakon tih napada, već krajem prošle godine premašili tri triliona dolara. Dakle, sa stanovišta onih koji su planirali napad, bila je to minimalna investicija za postizanje ogromne dobiti. 

Ili, možda, primjer koji nam je bliži. Priprema napada na Ambasadu SAD-a u Sarajevu prošle jeseni koštala je vjerovatno onoliko koliko je trebalo da se plati gorivo od Gornje Maoče do Sarajeva, a svi se još sjećamo straha i uznemirenja koje je taj bezumni čin izazvao. 

Rekli ste da Vas je iznenadilo povezivanje BiH s terorističkim napadima na SAD 2001. godine.
 
- Što se Bosne i Hercegovine tiče, mi ovdje već imamo dovoljno iskustva s terorizmom i njegovim protagonistima da možemo donositi trezvene i na činjenicama utemeljene sudove o tome kakvu opasnost on predstavlja. Uprkos povremenim naporima da se ta prijetnja predimenzionira, izvjesno je da BiH ne predstavlja prostor na kojem je opasnost od pojave terorizma posebno veća negoli je to slučaj u nekim drugim evropskim državama.

No, postoji nekoliko stvari na koje uvijek iznova treba podsjećati. Prvo, u akte terorizma, bilo gdje da se on javlja, uvijek je aktivno uključen vrlo mali broj ljudi. Terorističke napade ne izvode armije niti velike oružane formacije. Radi se o vrlo prikrivenoj i konspirativnoj aktivnosti malog broja osoba koje se angažiraju u akte nasilja. 

Prema tome, shvaćanje po kojem kod nas nema opasnosti od terorizma zato što ovdje postoje samo rijetke, male i izolirane grupe ideološki radikaliziranih pojedinaca, "ne drži vodu". Iskustvo s ovim fenomenom nas uči da su sve terorističke grupe upravo takve - u osnovi male i izolirane. 

Drugo, to što se akti terorizma kod nas rijetko događaju ne bismo smjeli uzeti kao nešto što bi nas trebalo uljuljkati. Ako je, iz perspektive počinitelja, dobro pripremljen, svaki akt terorizma uvijek je iznenadan i neočekivan. On u sebi nosi ukalkuliran faktor iznenađenja i šoka jer se njime dodatno pojačava osjećaj straha koji se želi proizvesti. 

Prisjetimo se samo kako smo se osjećali nakon napada na Policijsku stanicu u Bugojnu ili onoga na Ambasadu SAD-a. To što napada nema, ili ih nema češće, ne znači da ih neće biti. Profesionalci u policijskim agencijama znaju da su teroristi, baš kao i svi ostali kriminalci, najčešće barem korak-dva ispred nas jer unaprijed znaju kada će nešto napraviti. To, naravno, otežava prevenciju, ali je, nasreću, ne čini nemogućom.  

Naravno, to što su akti terorizma kod nas zbilja rijetki može se tumačiti i kao potvrda da je takva vrsta sigurnosne prijetnje ipak relativno mala.

Osjećaj nepravde 

Na sceni imamo vrlo glasne kvaziteoretičare koji svaki dan upozoravaju da je "BiH jedna od baza terorizma". Šta su Vaša saznanja, koliko je BiH baza za teroriste?

- Osjećaj nepravde - političke, socijalne, ekonomske ili neke druge, obično je u osnovi nastanka pokreta ili grupa koje se služe terorizmom kako bi ubrzale otklanjanje te nepravde. Vidjeli smo nedavno na primjeru Norveške da se terorizam može pojaviti i u najuređenijim i najpravednijim društvima. 

Za bosanskohercegovačko postkonfliktno društvo još ne možemo reći ni da je uređeno ni da je pravedno. Naprotiv, svjedoci smo svakodnevnog urušavanja preostalih temeljnih normi na kojima se uređuju odnosi u jednom društvu. 

Bojim se da kao društvo - možda i nepovratno - gubimo unutrašnji kapacitet i sposobnost da odlučno interveniramo u to urušavanje vlastitih porodica, škola, fakulteta i općenito normi koje bi trebale uređivati naše odnose. Kao da smo abdicirali od odgovornosti za budućnost i prepustili se nekoj inerciji iz prethodnog društvenog modela, da nas ona, kao, vodi. 

Na taj način otvaramo vrata i brojnim sigurnosnim izazovima, od kojih je terorizam, bilo kojeg ideološkog predznaka, možda samo nešto naglašeniji i to zbog medijske pažnje koja mu se pridaje, ali nije posebno opasniji od ostalih rizika kojima se izlažemo. Mislim da su to stvari koje bi nas trebale brinuti i da je to kontekst u kojem bismo trebali analizirati i pojave vezane za terorizam u Bosni i Hercegovini.

Imali smo već nekoliko terorističkih udara na BiH, od Mostara, preko Bugojna, do Sarajeva i napada na Ambasadu SAD-a. Ima li u djelovanju terorista u BiH nekih već ustaljenih obrazaca ponašanja ili je to i dalje, ipak, djelo usamljenih pojedinaca o čijoj se i mentalnoj uračunljivosti može raspravljati?

- Mislim da se sada mogu vrlo jasno razlikovati barem dvije generacije ljudi koji su ideološki i operativno bili uključeni u napade o kojima govorite. 

Prva je bila povezana s ratnim i poratnim događajima i procesima koji su se odvijali u BiH. Među njima je bilo stranaca, ali i domaćih ljudi, dok su njihove aktivnosti bile uglavnom usmjerene na opstrukciju provedbe dijela Dejtonskog sporazuma koji se odnosio na povratak izbjeglih i raseljenih osoba, posebno u srednjoj Bosni. 

Nakon 11. septembra 2001. godine te grupe i njihove mreže za političku i logističku podršku su razmontirane. Napadi u Bugojnu (2010.) i Sarajevu (2011.) ukazuju na pojavu novih, većinom mladih ljudi, koji nemaju neku direktnu poveznicu s prethodnom generacijom. Iako nije provedeno neko detaljnije istraživanje, već na prvi pogled među njima je moguće prepoznati dosta jasno uočljiv pojedinačni i grupni profil. 

Radi se o osobama s društvene i ekonomske margine, oskudno obrazovanim, obično nezaposlenim, često iz nefunkcionalnih i rasturenih porodica, nerijetko višestrukim povratnicima u kriminal, i općenito s vrlo skromnim kapacitetom da razumiju vlastiti položaj i svijet koji ih okružuje. 

Ideološki se radikaliziraju kroz ranije društvene veze, najčešće u krugu rodbine ili bliskih prijatelja. Među njima se razvija i jača osjećaj solidarnosti i odanosti prema izabranom ideološkom modelu, te paralelno s time raste antagonizam prema vanjskom svijetu, koji se doživljava kao neprijateljski. Bilo bi vrlo zanimljivo među ovim osobama provesti testiranje tipa ličnosti ili inteligencije. Mislim da bismo došli do vrlo indikativnih rezultata. 

No, i bez toga, očito je da nestabilne, traumatizirane, socijalno i ekonomski marginalizirane osobe, sa skromnim spoznajnim sposobnostima, mogu lakše prihvatiti neuka, rigidna i simplistička tumačenja svijeta i njihovog mjesta u njemu. 

Imali smo priliku čak i kroz neka saopćenja Stejt departmetna čitati upozorenja svijeta da se ne smiju izmišljati terorističke prijetnje i teroristi. Ipak, i dalje u BiH imamo upravo taj fenomen politizacije terorizma, kao predteksta za neke druge vrste obračuna. 

- Politizacija terorizma nekako uvijek ide "u paketu" s ovim sigurnosnim izazovom. To je, naravno, ne čini ništa više prihvatljivom. Ipak, mislim da jedan od problema u našem suočavanju s terorizmom proističe i iz činjenice da je objektivna procjena o stvarnoj opasnosti nekako stalno stiješnjena između potpunog poricanja i preuveličavanja. Kod nas je skoro sve "identitetsko", pa je tako i razumijevanje terorizma svedeno na politička prepucavanja te vrste. 

Terorizam nosi po automatizmu ugrađeno negativno značenje. Jednostavno, nema dobrih terorista. I zato, ako u nekom političkom sukobu jedna strana uspije drugu povezati s terorizmom, po automatizmu deligitimizira njen politički cilj. To se kod nas događa već skoro jedanaest godina, i to u kontekstu takozvanog globalnog rata protiv terorizma. 

Kada se tvrdi da u BiH postoji 100.000 takozvanih vehabija, onda se ne radi samo o neodgovornoj i krivoj procjeni nego o svjesnom naporu da se cijeli jedan narod poveže s pokretom koji se stereotipno označava kao ideološka matrica suvremenog terorizma, te da mu se odrekne pravo na politički cilj. 

Pogrešan termin 

Spomenuli ste vehabije, odakle oni uopće u BiH? Jesu li izraz globalnih trendova u islamu i krak jednog dijela muslimanskog svijeta koji je sebi postavio neku misiju, ili su produkt obavještajnih igara u kojima su i BiH i njeni muslimani - žrtve?

- Moram priznati da nisam pristalica korištenja termina vehabije, ne samo zato što ti ljudi sami sebe tako ne zovu nego i zato što je, opet po nekom automatizmu, u njega ugrađeno dosta toga predrasudnog. U našim je medijima jedno vrijeme, kao zdravo za gotovo, kružila izreka po kojoj "nisu sve vehabije teroristi, ali su zato svi teroristi vehabije". 

To zvuči vrlo efektno kao novinski naslov, ali je zapravo potpuno netačno. Osim ako ne želimo u "vehabije" ubrojati sekularne i često ljevičarske kurdske pobunjenike, irske katoličke republikance, hinduističke Tamilske tigrove, katoličke baskijske separatiste iz ETA-e ili, recimo, šiijski Hezbolah.

Pored toga, pokret koji se kod nas naziva vehabijskim ili selefijskim, a kojeg karakterizira prakticiranje islama kakvo se pripisuje prvim generacijama muslimana nakon smrti poslanika Muhammeda i odbijanje kao novotarija svega onoga što je nakon toga ušlo u islam, nije jedinstven niti je ustrojen na neki poseban način. Lokalizacija te sljedbe u Bosni i Hercegovini i bošnjačkoj dijaspori poseban je fenomen koji zavređuje da bude ozbiljno analiziran. 

Moja su znanja o tome ograničena i potječu dobrim dijelom iz uvida u literaturu i, što mi je posebno dragocjeno, iz razgovora s mojim ovdašnjim prijateljima, islamskim teolozima. To što je neko po našoj nomenklaturi "vehabija" ne bi ga smjelo automatski kvalificirati kao opasnog ili kao teroristu. Ideološku matricu suvremenog islamističkog terorizma stručnjaci danas porede s tradicijom haridžija, jedne od ranih sekti u islamu koja je pokazivala izrazitu nesnošljivost, često praćenu nasiljem, prema svima čija je praksa odstupala od njihovog idealističkog tumačenja religije.  

Protagonisti ove sljedbe u BiH ne predstavljaju jedinstven pokret. Ideološki su raznorodni, a temeljne razlike ogledaju se u njihovom odnosu prema Islamskoj zajednici u BiH, prema državi BiH, te prema opravdanosti upotrebe nasilja protiv neistomišljenika. 

Među tim skupinama, kako onima koje djeluju u zemlji tako i među onima u dijaspori, postoji dosta suparništva. Ono je dobrim dijelom potaknuto sve oskudnijim prilivom ranije izdašnih sredstava za financiranje takvih grupa, pa se njihovi lideri nerijetko međusobno nadmeću pokušavajući dokazati kako su baš oni autentični i pravi predstavnici tog učenja i prakse. Osobe koje su proteklih godina kod nas bile povezane s izvođenjem ili pripremama terorističkih aktivnosti nerijetko su dolazile upravo iz ovog miljea. 

Zakazali smo kao društvo

- Mi koji smo nešto stariji možemo primijetiti kako je mnogo toga što je prije dvadesetak godina bilo loše i za osudu sada postalo društveno prihvatljivo, pa i poželjno. 

Postajemo zapušteno društvo u kojem prečesto zatajimo kao roditelji, pedagozi i mediji i onda, krajnje licemjerno, od policije tražimo da bude taj posljednji preostali korektiv i da nas štiti od vlastite izgubljene djece - ističe Azinović. 

Koji su izvori radikalizacije u BiH 

- Zanimljivo je da ideološka radikalizacija nove generacije nema ishodište u patnjama ovdašnjih ljudi, ni u frustracijama zbog sistematskog poricanja genocida, ni u teškom položaju manjinskih povratnika, ni u izazovima opstanku države Bosne i Hercegovine, nego u navodnim patnjama neke imaginarne globalne zajednice, s kojom ne samo da nema neke vidljive poveznice nego kod ljudi opisanog profila nema ni spoznaje o tome gdje se ona nalazi. 

Tako u svojoj "oproštajnoj poruci" napadač na Ambasadu SAD-a u Sarajevu, vidno ograničenim intelektualnim kapacitetom, pokušava prepričati svoju verziju pouke koju je vjerovatno svakodnevno slušao od "višeg autoriteta" o zlima što ih Amerika i Njemačka, navodno, čine po udaljenim dijelovima svijeta, a koje, vjerovatno, ne bi znao ni pokazati na mapi - kaže naš sagovornik. 

Haker, roker i islamista

- Jedan od protagonista napada na Policijsku stanicu u Bugojnu sebe iskreno doživljava istovremeno kao hakera (koji se hvali kako provaljuje i ruši neke internetske portale, a čini se da mu ni zloupotreba kartičnog plaćanja na internetu nije bila strana), rokera (noć prije napada postavlja tekst pjesme zagrebačke grupe "Azra" na svoj Facebook profil) i islamista koji u bugojanskoj džamiji vrijeđa predsjednika SDA Sulejmana Tihića. Sve su to zanimljive pojave koje bi vrijedilo dodatno analizirati - smatra Azinović.